Mreža podrške inkluzivnom obrazovanju

Main menu
A- A A+

Lana Radnić

Lana Radnić

Posle završene osnovne škole mogu slobodno da tvrdim da zaista nema ničeg lepšeg od đačkog doba. Osnovna škola je period kada odrastamo u svakom smislu, stičemo drugove i neko osnovno znanje i pre svega učimo se nekim pravim vrednostima koje važe za sve nas. Kada sam prvog septembra 2004-te godine prvi put ušla u svoju učionicu nisam ni sutila da ću upoznati toliko različitih ličnosti koje će jako uticati na mene i moje stavove i  razmišljanje. Svi smo bili tako mali i tako slični, mada smo se svi razlikovali, ali smo razvili po mom mišljenju jednu od najboljih osobina koje sam ponela iz osnovne škole - sposobnost ogromne tolerancije i  prihvatanja.

Kada imate šest ili sedam godina i kada upoznate svoje vršnjake poslednja stvar koja vam je kod njih bitna je šta su obukli, koje im je boje koža ili kako se zovu. Bitno je da imate druga za igru i nekog ko će sa vama podeliti užinu i otpratiti vas do kuće. Što smo stariji, potrebe i stavovi se sve više menjaju u zavisnosti od okoline u kojoj se nalazimo. I dan danas pouzdano tvrdim da je naša učiteljica bila presudan faktor da moji drugari i ja ostanemo što duže deca, na čemu sam joj jako zahvalna. Verujem, da nije bilo nje, sada ne bih imala ovoliko različitog društva u kom obožavam da budem. Isto tako jako verujem da je baš naša učiteljica zaslužna da ja steknem meni jednog vrlo dragog I dobrog druga Stefana.
Kada sam zamoljena da napišem ovo, stavljeno mi je do znanja da treba da bude napisano sa aspekta deteta i  da treba da iznesem svoje stavove u vezi Stefanovog uticaja na mene što ću se sada potruditi ukratko da vam objasnim. Kada odrastate sa nekim i kada sa njim provedete puno vremena i prodjete kroz različite situacije, ta osoba postane deo vas i neizbežan je njen uticaj. Moram priznati da do skoro nisam bila ni svesna da je moj drug Stefan imao uticaj na mene iako sam znala da sam ja njemu jako pomogla. Nisam bila baš sigurna na koji način, ali bila sam zadovoljna što sam učinila nešto lepo. Onda je došao prvi čas gradjanskog vaspitanja u srednjoj školi gde je svaki učenik pričao ponešto o sebi, o svom društvu, o komunikaciji sa ljudima, o toleranciji, predrasudama i prihvatanju, i tada sam se ja setila Stefana i shvatila da sam njega mogla da navedem u svim tim tezama. Setila sam se kako sam po navici pred svaki kontrolni u osnovnoj školi rekla Stefanu da će sve biti u redu i on bi me poslušao. Setila sam se kako smo za Stefanov rodjendan napravili posebno iznenadjenje za njega i kako je bio oduševljen. Setila sam se kako me je navodio za najbolju drugaricu i bila sam ponosna. Shvatila sam da je Stefan meni pomogao isto onoliko koliko sam ja pomogla njemu.
Mislim da je Stefanovo odrastanje sa nama bio veliki izazov ali smatram da je mnogo napredovao upravo zbog toga što nam nekako nije stavljeno do znanja da treba da mu se prilagodimo. Mislim da je Stefan puno uspeo jer se trudio da se, koliko god je to bilo moguće, prilagodi nama. Svi smo zajedno bili bačeni u to more odrastanja i svi smo se snalazili pomažući jedni drugima, bez izuzetaka, što je učinilo moje detinjstvo posebnim. Oduvek mi je smetalo kada ljudi kažu da smo svi isti ili kada kažu da smo svi različiti, po mom mišljenju poenta je ceniti i poštovati sve što se razlikuje jer time unapredjujemo sebe i svoja shvatanja.
Ako bih jednu stvar mogla da poželim svim meni dragim ljudima, to je da pronadju osobu koja ceni njihovo prisustvo u svom životu. Ja sam shvatila da je moj drug Stefan jedna od tih osoba i da baš zbog toga ne postoji ništa bitnije nego da te ljude kojima ste potrebni ispunite radošću. Iskreno verujem da mi je Stefan ukazao da je pre svega najlepši osećaj kada znate da se neko lepo oseća zbog vas i da ne tražite ništa za uzvrat jer vam je dovoljno što znate da ste razlog za nečiji osmeh.

Maj 2013

Lana Radnić,

učenica I razreda Šeste beogradske gimnazije, prethodno OŠ “Ivan Goran Kovačić”, Beograd

Razvoj Mreže podrške IO podržali

DILS KulturKontaktSDCUNICEF