Mreža podrške inkluzivnom obrazovanju

Main menu
A- A A+

Marija Lazarević

Svi se mi razlikujemo. Razlikujemo se po boji očiju, kose, kože, visini, interesovanjima, stvarima koje volimo ili ne volimo, pogledima na svet, ponašanju... Te razlike su dobre. Život bi bio dosadan kada bismo svi bili isti. Neke od tih razlika lakše prihvatamo, neke teže, a neke uopšte ne možemo da razumemo i odbacujemo ih. Nekima se podsmevamo, a nekima divimo. Postoje ljudi koji te razlike „umeju da nose“ i njima se ponose, a neki ih sakrivaju i pokušavaju da se ponašaju kao većina. Ali šta je sa onim osobama koje te svoje razlike ne umeju da sakriju, koji su ismevani zbog njih i ne umeju od toga da se odbrane?

Sa Stefijem sam rasla, sazrevala. Uvek sam donekle primećivala da se dosta razlikuje od druge dece. Nije voleo da igra fudbal sa drugim dečacima, nije izlazio napolje i do iznemoglosti trčao, jurio, galamio ili šta već deca rade. To mi je u isto vreme bilo i neobično ali i potpuno obično. Znala sam da ima „problem“, autizam, ali nikada nisam u potpunosti razumela šta to znači. Mislim da ni sad ne razuemem. On je uvek za mene bio moj stariji brat i jedino tako sam ga i doživljavala. Kao mali smo se dosta svađali, nekada čak i tukli, ali to je ono što braća i sestre rade. Kada je krenuo u školu, volela sam s njim da radim domaći, učim, crtam, pišem. Sve što je on radio radila sam i ja. I sada, kada smo stariji, često razmišljam o tome kako je on pre godinu dana radio isto ovo što ja sad radim. Sve te pripreme za završni ispit, maturu, ekskurzije, upis u srednju školu, sve mi se to činilo tako daleko, a evo me tu, gde je i on bio. Verovatno nisam ni svesna koliko je zapravo on uticao na mene. Uvek sam na neki način pokušavala da ga sustignem, mislim da sam zbog njega gurala napred i da mi je on u velikoj meri pomogao da budem ono šta sam. Pre svega sam shvatila da je normalno da se razlikujemo i naučila sam kako da te razlike prihvatim. Naučila sam da nikoga ne treba ismevati zbog nečega na šta ne može da utiče i da sve ljude treba poštovati iako se sa nekima ne slažemo baš najbolje.

Isto tako mislim da sam i ja na njega uticala, da je i on učio od mene. Sećam se da su mi pričali kako me je Stefi kao mali često imitirao. Na primer, prve rečenice izgovorio je kada sam i ja počela d pričamgledajući slikovnice koje ga do tada nisu zanimale, sve dok nije videomene kako to radim. Ili kada sam počela sama da idem u prodavnicu i on je hteo da ide sa mnom. Pa čak i sada nesvesno utičem na njega. U poslednje vreme sve više želi sam da uči, bez ičije pomoći, kaže hoće da uči kao ja. Sve više stvari hoće sam da radi. Drugarica mi kaže kako i ona misli da se on mnogo ugleda na mene, iako Stefi to neće da prizna.

Često razmišljam o tome zašto baš on mora da bude toliko drugačiji od ostalih. Nekada mislim kako je to nepravedno, ali onda se setim kako tu razliku nikada ni nisam preterano osećala. Kako raste, tako primećujem da je ta razlika sve manja, vidim koliko se trudi da se uklopi, shvatam da i njemu smeta što je drugačiji, ali opet, sa druge strane ostaje pri nekim svojim stavovima i mišljenjima, što mi se jako dopada.

Nisam svesna koliko vreme brzo prolazi i da će za samo nekoliko godina Stefi postati odrastao čovek. Kako bilo, uvek ću se truditi da mu pomognem da ostvari svoje želje i ciljeve i da živi onakav život kakav želi.

Maj 2013.

Marija Lazarević, sestra dečaka sa autizmom, učenica osmog razreda OŠ „Miloje Vasić“ iz Beograda

Razvoj Mreže podrške IO podržali

DILS KulturKontaktSDCUNICEF