Svi smo mi međusobno različiti i svako od nas je posebna ličnost sa svojim prohtevima, osobinama, manama, željama. Ponekad nas zajedničke želje i interesovanja povežu pa se, prema tome sa nekim manje ili više družimo. Drugarstvo u školi je jedno od tih sticanja znanja, gde smo svi jednaki i sa svime se susrećemo po prvi put.
Kada smo krenuli u prvi razred okupili smo se svi oko iste učiteljice, a mi smo bili različiti. Neki visoki, neki mali, neki lepo očešljani, neki pomalo čupavi, svi lepo obučeni. Nakon nekoliko dana smo se upoznali sa parovima sa kojima sedimo a potom sa celim odeljenjem. Postali smo mala družina sa zajedničkim ciljem. Tada smo saznali da u odeljenju imamo decu prema kojima treba da budemo pažljiviji. Na odmoru, u igri oni su bili sa nama i svi smo ih prihvatili jer nismo osetili nikakvu razliku. Zajedno smo trčali, delili užinu - bili smo jednaki. Tada nam ništa drugo nije bilo važno. Ali na časovima smo primetili da učiteljica njima češće prilazi. Njoj je bilo važno da njih kao i nas ohrabri i da se svi trudimo i damo najviše što možemo. Grdila nas je sve kada ne uradimo domaći, jednako izvodila na tablu i tako nas je spojila da prosto jedne druge prihvatimo bez obzira na našu različitost. Oni su se trudili da ni u čemu ne zaostaju. Gledali smo iste serije i emisije, slušali istu muziku, razmenjivali se sa istim sličicama. Posećivali se na rođendanskim zabavama, igrali i veselili.
Moja škola je posebna po tome i prva. I nadam se da će dati primer drugim školama da su deca deca i da svi imaju potrebu da zajedno odrastaju.
Pravno poslovna škola , ranije OŠ "Ivan Goran Kovačić", Beograd